www.zupa-vid-varazdin.hr

Susreti trajne formacije

SUSRETI TRAJNE FORMACIJE U MJESNOM BRATSTVU


Što je formacija?

Da Vam objasnimo pojam, poslužiti ćemo se riječima fra Kornelija Šojata s predavanja objavljenog u knjizi „Zbornik radova s tematskih susreta trajne formacije u Franjevačkom svjetovnom redu“:

 

„To je talijansko-latinski (sada) pohrvaćeni izraz kojim se označuje ono što smo nekada mislili pod pojmom „oblikovanje“. (Mislim da se i dalje rabiti smije ta riječ). Taj izraz u sebi sadrži više stvari. To je ponajprije ono što obično nazivamo odgoj i izobrazba (učenje, informacija, saznavanje) te u tom smislu onda izgrađivanje samoga sebe (i drugih) kao čovjeka, vjernika-kršćanina, franjevca-svjetovnjaka (laika). Taj proces na različite načine i u različitim stupnjevima traje do kraja života. Neprestano se formiramo, oblikujemo, informiramo, saznajemo, stječemo iskustvo“.

Zbog uviđene potrebe i na poticaj Područnog vijeća započeli smo sa Susretima trajne formaciije. Susrete vodi jedan ili dvoje moderatora, koji poslije pročitanog teksta, zanimljivog za formaciju franjevaca, usmjeravaju razgovor u okviru zadane teme.

Osvrt na dosadašnje susrete

 

Slijede tekstovi ili sažeci pojedinih Susreta:

 

Tema: Uskrsnuće tijela i  život vječni

Voditelj susreta trajne formacije: Ivančica Milovec Kozina
Datum:  prosinac,  2013.

 


Kako zrno koje se baci u zemlju mora istrunuti i umrijeti da iz njega isklija novi život i poslije donese obilat rod, tako je i s čovjekom.
Izričaj „tijelo“ označuje čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti a „uskrsnuće tijela“ znači da neće živjeti samo duša nego da će i naša „smrtna tijela“ oživjeti.
Kršćanska vjera je od početka nailazila na neshvaćanja i protivljenja. Ni u jednoj drugoj točki kršćanska vjera ne nailazi na toliko otpora kao u pogledu uskrsnuća tijela. Što znači uskrsnuti? Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide ususret Bogu, čekajući da se ponovo sjedini sa svojim proslavljenim tijelom.
Ne zaboravimo Isusove riječi: „Ja sam uskrnuće i život: tko vjeruje u mene ako i umre živjet će...“.

 

Tema: Mučen pod Poncijem Pilatom

Voditelj susreta trajne formacije: Marko Pintarić
Datum:  studeni,  2013.


Nasilna Isusova smrt nije bila samo plod slučaja okolnosti, ona pripada otajsvu Božjega nauma kao sredsvo sveopćeg otkupljenja. Predajući svoga sina za naše grijehe, Bog očituje da njegov naum o nama jest plod dobrohotne ljubavi koja prethodi svakoj zasluzi s naše strane.
Da bismo bolje razumjeli tajnu Isusove muke i smrti, ne smijemo tu činjenicu nikada rastavljati od uskrsnuća Isusova. U svjetlu Isusova uzašašća postaje razumljivom Isusova napuštenost na križu. Sam Isus upućuje na vrhunski razlog svoje muke i smrti na križu, a to je ljubav. Rekao je da je najveća ljubav položiti svoj život za onoga koga ljubimo.
Mi kršćani vjerujemo da je Isus krist svojom osobom, svojim životom, smrću i uskrsnućem popravio sve ono što je grijeh upropastio. Isus Krist je započeo novi put koji vodi velikoj preobrazbi stvorenja, dok ne nastane novo nebo i nova zemlja kako veli sv. Ivan u knjizi Otkrivenja.
„ O, moj Bože,
Koliko sam naškodio riječju i djelom,
Griješeći tajno, javno i tvrdoglavo.
Stoga prema svojoj krhkosti molim
Da ne paziš na moje bezakonje,
Nego na svoju neizmjernu dobrotu;
I blago otpusti što sam učinio,
Darujući mi bol za prošle grijehe,
A djelotvoran oprez za budućnost. Amen.“

 

Tema: Isus Krist, Sin jedinorođeni

Voditeljica susreta trajne formacije: Ana Kelemen

Datum:  lipanj 2013.

 

Ime „Isus“ je dano od anđela prilikom Navještenja, a znači: „Bog spasava“. Izvor kršćanstva je u Isusu Kristu. On je povijesno poznata osoba, a rodio se, živio i umro u Palestini za vrijeme rimske okupacije.

Stoljeća kršćanske ere broje se od rođenja Isusa Krista. Po Isusu Bog poziva sve ljude da uđu u zajedništvo s njim i da nađu savršenu sreću. Budući da je suosjećao s patnjama onih koji su ga okruživali i da je htio očitovati spas Božji prisutan u njemu, učinio je veliki broj čudesa ozdravljajući slijepe od rođenja, hrome, uzete, uskrisivao mrtve. Htio je svojim djelima pokazati da je uistinu Božji izaslanik na zemlji.

Govoreći o Bogu, Isus ga zove svojim Ocem, predstavlja se kao njegov Sin, potpuno jednak njemu i od njega poslan, podložan u svemu njegovoj volji, koja mu je, kako je govorio, bila hranom. Isus je proglasio „sretnima“ jednostavne i iskrene ljude odnosno ponizne, krotke, pravedne, milosrdne, one koji ljube mir, ali traži da odlučno prekinu s grijehom, pa makar i uz cijenu najvećih žrtava, jer kako kaže: „Što vrijedi čovjeku ako dobije cijeli svijet a izgubi svoj život“.

 

 

 

Tema: Duh Sveti

Voditeljica susreta trajne formacije: Ivančica Milovec

Datum:  svibanj 2013.

 

Duh Sveti je treća Osoba Presvetog Trojstva. U Nicejsko-carigradskom vjerovanju molimo: ...“I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima“... Na dan Pedesetnice Duh je sišao na apostole i prve učenike pokazujući vanjskim znakovima davanje života Crkvi koju je Krist ustanovio.

Duh Sveti daje ljudima, koje sam odabere ili koji mu se sami otvore,milosti odnosno darove za dobro cijele Crkve. Duh izgrađuje, oživljuje i posvećuje Crkvu. Crkva se također naziva „ Zaručnica Kristova“ što naglašava i jedinstvo i razliku između Krista i njegove Crkve te da je Božji savez s ljudima definitivan jer je Bog vjeran svojim obećanjima. Budući da je Krist hram Duha Svetoga, ta slika također podrazumijeva da je svaki kršćanin hram Duha Svetoga.

Kuća ne nastaje odjednom, već se polako gradi cigla po cigla, sve do krova. Od trenutka krštenja mi postajemo jedno veliko gradilište u kojem Gospodin želi stvoriti najljepšu zgradu, pravo čudo arhitekture. Duh Sveti je neumorni izvršitelj prekrasnog nacrta Oca nebeskog, pravog Arhitekta svega stvorenog. Mnogi vjernici u svom duhovnom životu ostaju neizgrađeni, jer grade svoje babilonske kule i ne dozvoljavaju Duhu Svetom da izgradi ono što samo On zna, jer je jedno s Ocem Arhitektom i Sinom, koji je na križu svojom predragocjenom krvlju platio i pribavio sav potreban materijal za gradnju.

 

 

 

Tema: Bog Otac

Voditeljica susreta trajne formacije: Kristina Konjević

Datum:  travanj 2013.

 

Bog je trojedini Bog Otac, Sin i Duh Sveti,  stvoritelj neba i zemlje. Izjava „vjerujem u Boga“ je najvažnija jer je ona izvor sviju ostalih istina o čovjeku i svijetu. Mojsiju se Bog objavljuje kao Bog živi,  „Bog Abrahamov, Bog  Izakov i Bog Jakovljev“.  Tom istom Mojsiju objavio je i svoje tajanstveno ime: „Ja sam koji jesam (JHWH).“

Bog je duhovno, nadnaravno, svemoguće, vječno, osobno i savršeno biće. On je istina i ljubav. Zašto ljudi bježe od ovako savršenog bića? Najčešće jer nemaju povjerenja da je jedini On taj koji sve daje i s kojim život jedino ima smisao. Ljudi ponekad ne žele mijenjati sebe i svoja djela, a Bog to često traži. Kad bi znali da je Njegova volja za nas najljepši put kojim možemo doći u raj i postići radost na zemlji, onda bi svim svojim bićem Boga ljubili, a bližnje kao sebe same. Bog se ne može prevariti jer smo mi u Bogu i tada varamo sami sebe.

 

 

Tema: Oproštenje grijeha

Voditelj susreta trajne formacije: Marko Pintarić

Datum:  ožujak 2013.

 

Uskrsli Krist je apostolima predao svoju božansku vlast da opraštaju grijehe kako svjedoči Ivan: Primite Duha Svetoga! Kojima otpustite grijehe, opraštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. U času kada primamo sveto krštenje, oproštenje je koje primamo tako potpuno i cjelovito, da nam ama baš ništa ne ostaje za brisanje, ni od istočnog grijeha ni od grijeha koje smo počinili, niti ikoja kazna za njihovo okajanje. Sakrament pokore je potreban za spasenje onima koji su poslije krštenja pali. Svatko tko je kršten može primiti sakrament pomirenja posredstvom svećenika, koji za to ima poslanje Crkve. U svemu tome bitnu ulogu čini obraćenje, tj. okretanje od zla i odlučna spremnost za novi početak. Nema grijeha, ma koliko bio težak, koji sveta Crkva ne može oprostiti, ako se čovjek za njega iskreno kaje pred Bogom i ako je pokorom spreman popraviti štetu koja je nastala iz toga grijeha. Pomirenje s Bogom ima za posljedicu pomirenje s čitavim svemirom.

Sveti Pavao kaže da ako činimo ono što ne bismo htjeli, to ne radimo mi, nego grijeh koji prebiva u nama. Isus nikome ne pribija čavao krivnje. On olakšava naše terete, On ne ide za tim da krivci budu osuđeni i kažnjeni, nego da im oprosti, te da ponovno ožive kao prava ljubljena djeca Božja.

Činiti pokoru, živjeti u obraćenju znači dopustiti Bogu da djeluje u nama. Sveti Franjo kaže da svi koji idu za opakim požudama i zlim željama svoga tijela i ne izvršavaju ono što su obećali Gospodinu  su zarobljeni od đavla kojega su sinovi, jer čine njegova djela i sva ih je mudrost izdala, a oni koji ljube Gospodina i donose dostojne plodove pokore su blaženi i blagoslovljen,i dok tako budu činili i u tome ustrajali.

 

 

Tema: Vjerujem

Voditeljica susreta trajne formacije: Danijela Krčmar

Datum:  veljača 2013.

 

Vjerovati u jednoga Boga znači: spoznati mu veličinu i uzvišenost, živjeti u zahvaljivanju, uzdati se u njega u svakoj prilici pa i nesreći, upoznati jedinstvo i pravo dostojanstvo svih ljudi stvorenih na njegovu sliku, znači pravilno se služiti onim što je stvorio. Svoju vjeru Crkva izražava ispovijedajući jednoga Boga u tri Osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga.

Vjera nam daje sigurnost da Bog nikada ne bi dopustio zlo kada iz samoga zla ne bi izvukao dobro. Bog je to već čudesno ostvario u Isusovoj smrti i uskrsnuću. Teške životne situacije su upravo one koje iskušavaju našu vjeru, da li mi uistinu vjerujemo u pobjedu uskrsnuća. To je i vježba jačanja naše vjere, jer tamo gdje nema borbe nema ni napretka. Zato zahvaljujmo za teške trenutke jednako kao i za lijepe jer oni nas vode u vječnost.

 

 

Tema:  PORTA FIDEI  (apostolsko pismo u obliku motu proprije pape Benedikta XVI. Kojim se proglašava Godina vjere)

Voditeljica susreta trajne formacije: Kata Josipović

Datum: 01/2013.

 

Sveti Otac Benedikt XVI. Proglasio je Godinu vjere koja je započela 11.11.2012. na pedesetu obljetnicu otvorenje Drugog vatikanskog koncila i trajat će do 24.11.2013. kada Crkva slavi svetkovinu Krista Kralja. Godina vjere proglašena je apostolskim pismom  pod nazivom Porta fidei. Izdvojeni su djelovi apostolskog pisma u kojima se otkriva papina zauzetost i svijest o kršćanskom djelovanju koje mora biti autentično Isusovim riječima ali prilagođeno današnjim vremenima kako bi Isusova riječ ostala ista ali postala nova.

„Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista krenuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema Onome koji daje život u punini. Ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava i da svjetlo bude skriveno. Bitni sadržaji koji već vjekovima čine baštinu svih vjernika trebaju se produbljivatina uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su razlličite od negdašnjih. Godina vjere, s tog gledišta, je poziv na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. Svojim ljubavlju, Isus Krist privlači sebi ljude svih pokoljenja: u svakom dobu On sabire svoju Crkvu povjeravajući joj naviještaj Evanđelja, s nalogom koji ne zastarijeva. Zbog toga i danas postoji poterba za snažnijim zauzimanjem Crkve za novu evangelizaciju kako bi se ponovno otkrila radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenjem vjere. Vjera, naime, raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Ona daje da naš rad urodi plodom, jer širi naše srce u nadi i omogućuje nam pružati živo svjedočanstvo. Samo vjerujući, dakle, vjera raste i jača se; ako želi posjedovati sigurnost u pogledu vlasitog života, čoveku nema druge već se prepuštati, svakog dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima da sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu. Srcem vjerovati upućuje na to da je prvi čin kojim se prispjeva k vjeri dar Božji i djelovanje milosti koja preobražava osobu do dubine njezina bića. Ispovijedanje ustima, pak, znači da vjera podrazumjeva javno svjedočenje i djelovanje. Kršćanin nikada ne smije vjeru smatrati privatnim činom. Sam čovjekov razum nosi u sebi utisnutu potrebu za „onim što vrijedi i ostaje zauvijek“.

Katekizam Katoličke Crkve pretstavlja jedan od najvažnijih plodova Drugog vatikanskog koncila. Listajući stranicu po stranicu, otkrivamo kako ono što je u njemu predstavljeno nije neka teorija, već susret s Osobom koja živi u Crkvi.

Mnogo je kršćana koji,, naime, posvećuju svoj život s ljubavlju onima koji su sami, potisnuti na rub društva ili isključeni kao onima kojima trebamo prvima posvetiti svoju pozornost i priteći u pomoć jer se upravo u njima odražava lice samog Krista. Životne kušnje, dok omogućavaju shvatiti otajstvo Križa i sudjelovati u kristovim patnjama uvod su u nadu i radost kojima vodi vjera:“Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.“ 2 Kor 12,10)

 

Tema: SVEOPĆE BRATSTVO

(SVETI FRANJO I ODNOS PREMA STVORENOM)

Voditeljica susreta trajne formacije: Štefanija Đuranec

Datum: 12/2012.

Franjo je želio biti brat svima i svemu jer u svemu vidi djelo ruku Božjih. Takav stav može imati samo onaj koji nije zasljepljen žudnjom posjedovanja i izrabljivanja.  Ekologija je dio onog čemu on usmjerava važnost kao djelu Stvoritelja dok skladan život s ljudima i sa duhovnim predstavlja drugi još važniji dio stvorenja kojemu služi priroda. Franjevački stav nije strah i zabrinutost, već stav udivljenosti prema stvorenjima. Ne radi se samo o osiguranju budućnosti, nego je to težnja za zajedništvom svih stvorova.

Možemo iz Franjine mudrosti pomoći sami sebi tako što znamo zahvaljivati na svemu, kako lijepom tako i teškom jer to je radost Uskrsa. Boreći se s negativnim stvarima pridajemo im važnost koju ne zaslužuju dok privaćajući negativnosti (slabosti, bolesti, teške naravi) te zahvaljujući na njima postajemo snažniji, bolji,  isklesani u oblik koji je po mjeri i koji treba biti baš takav, sada i ovdje jer kaže Franjina Pjesma stvorova („blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom“)

PJESMA STVOROVA

sv. Franjo Asiški


Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.

Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.

 

 

Tema  BRATSTVO

(SVETI FRANJO I ODNOS PREMA STVORENOM)

Voditeljica susreta trajne formacije: Katarina Perić

Datum: 11/2012.

 

Oženjeni svjetovni franjevci u svojim obiteljima nalaze prvo i najvažnije mjesto svog apostolata. Pozvani su da od Boga primljenu djecu jednostavno i kršćanski odgajaju poštujući njihove osobite pozive. Samo roditelji istinske vjere i zdrave osobnosti će moći to ugraditi i u svoju djecu te se kod često spominjane današnje zalutale mladeži koja srlja u razne ovisnosti treba također postaviti pitanje tko su njihovi roditelji, zašto nisu uspjeli dati svome djetetu osjećaj vlastite vrijednosti kako se to isto dijete ne bi moralo povoditi  krivim vrijednostima kako bi se osjećalo prihvaćenim u društvu.

Evo razloga zašto roditelji moraju biti ukorijenjeni u Bogu kako bi bili dovoljno jaki  i dosljedni odgajatelji i kako ih njihova vlastita djeca ne bi uspjela ucjenjivati da bi dobili ono što i tako nije dobro za njih.

Prava roditeljska ljubav je uistinu slika božanske ljubavi koja bezuvjetno daje, žrtvuje se, brani, pokušava, stvara i na kraju sve to pušta jer svoju djecu odgajaju za opće dobro i ne vežu ih za sebe kako bi služila sebičnim potrebama već daju tom istom djetetu slobodu izbora u životnom putu koju im i sam Bog daje.

 

Tema trajne formacije:
ČistoĆa u Životu svjetovnih franjevaca
Voditelj susreta: Ljubica Fiškuš
Datum: 22.10.2012.

 

 

Čl. 12 Kao svjedoci budućih dobara i zbog zvanja koje su prigrlili, dužni su sticati čistoću srca, da tako postanu slobodni za ljubav prema Bogu i Braći.

Ova čistoća posebnost je franjevačke duhovnosti. Sv. Franjo pod tim ne gleda samo na čistoću s obzirom na 6. Božju zapovijed jer za njega nije dovoljna samo moralna i seksualna čistoća, jer čistoća srca o kojoj Isus govori u besjedi na gori daleko je šira, životnija i zahtjevnija. Oholost, samodopadnost, mlakost, ravnodušnost zatvaraju čovjeka također prema Bogu. Metodije iz Olimpa objašnjava shvaćanje prve Crkve te kaže:“ Ne onečišćuje srce samo seksualni grijeh već svaki grijeh.“

Za Franju čistoća znači:

-        Imati prava mjerila

-        Biti slobodan od svega

-        Biti čist od svega kako bismo mogli biti posve Božji odnosno biti potpuno za Boga

Stoga pravi klanjaoc u čistoći srca nije onaj koji zna lijepo pokleknuti, nego onaj iz čijih se riječi, stavova i života lako opaža da je njemu Bog sve, da mu je On najveći cilj i želja, da je do te mjere slobodan da se može dragovoljno dati Bogu i dopuštati mu da ga dariva drugima. I hrvatska riječ pokloniti se, ne označava samo držanje tijela, nego u sebi uključuje darivanje, poklon ili dar. Prema Franji samo onaj koji je u ozračju molitve i klanjanja stječe čistoću srca koja ga osposobljava za gledanje Boga.

 

„Gospodine,
Oprosti mojem zamućenom pogledu, nisu u njemu mogli vidjeti Tvoje svjetlo,
Oprosti mojem razmaženom tijelu, nisu u njemu mogli otkriti Tvoju prisutnost,
Oprosti mojem pokvarenom srcu, nisu u njemu mogli sresti Tvoju ljubav.
Ipak Gospodine, unatoč svemu dođi k meni. Moja su Ti vrata otvorena.“





17.09.2012.

Tema: SIROMAŠTVO U ŽIVOTU SVJETOVNIH FRANJEVACA

Moderator susreta trajne formacije: Štefica Koloži

Kad su Franju braća pitala koja krepost čovjeka čini bližim Kristu on je odgovorio: „Znate braćo da je siromaština zaštitnica poniznosti i korijen savršenstva na putu spasenja. Njezin je plod mnogostruk ali skriven, to je naime ono evanđeosko, na njivi zakopano blago za koje valja prodati sve da bi se kupilo.“ Time se pozivaju svi franjevci i oni koji žele biti slični Kristu da se odupru hedonističkom mentalitetu koji je sve prisutniji u svijetu te dolazi da takvi umiru od duhovne gladi, a drugi, zbog ovih prvih, umiru od tjelesne gladi. Bog je sva dobra dao svim ljudima na Zemlji i nitko nema pravo sebično čuvati za sebe ono što mu je od viška. Danas se propaganda toliko usavršila da neprestano nudi nove „potrebe“ čiji onda čovjek postaje rob.

Kršćani koji aktivno sudjeluju u ekonomskom životu mogu pridonijeti blagostanju čovječanstva i miru u svijetu. Neka svijetle svojim primjerom jer današnji svijet treba takvih svjedoka. Stoga franjevačko siromaštvo, na koga smo svi pozvani, nije govor o nekom asketskom usavršavanju i stjecanju kreposti nego djelatni govor u pružanju pomoći braći ljudima jer imamo istog nebeskog Oca. Zato budimo misionari u svom kraju i imat ćemo život u izobilju.

23.07.2012.

Tema: POSLUŠNOST U ŽIVOTU SVJETOVNIH FRANJEVACA

Čl.10 Sjedinjeni s otkupiteljskom poslušnosti Isusa,koji je svoju volju položio u Očeve ruke, neka vjerno ispunjavaju dužnosti svoga vlastitog staleža u raznolikim životnim okolnostima i neka slijede siromašnoga i raspetoga Krista, priznavajući ga također i u poteškoćama i u progonstvima.

Iz ovog odlomka zaključujemo:

1. Isus je poslušnošću Bogu otkupio svijet, kolika li je samo snaga poslušnosti. (Oče, neka bude volja tvoja.“)
2. Poslušnost Ocu podrazumijeva i izvršavanje svojih svakodnevnih dužnosti, znači biti poslušan ljudima u onome što je za dobro ljudi.
3. Kao kršćani dužni smo slijediti Krista, u onom ugodnom ali i u siromaštvu i patnji ponekad, dragovoljno prihvaćajući teške situacije kao i dobre.
Postoji opasnost od provođenja vlastite volje na izliku poslušnosti Bogu kojeg smo mi sami stvorili, jer nam takav Bog trenutno odgovara. Zato smo potrebni savjeta i pomoći drugih ljudi (koji imaju dobre plodove) i koji su u službi čovjeku. Neprihvaćanje pomoći, savjeta ljudi oko nas, te uznemiravanje dok nas netko opominje može biti znak preosjetljivosti ili oholosti koja je u potpunom raskoraku s poslušnošću. Nismo slijepo dužni prihvaćati ono što nam se čini neprihvatljivo za naš život ali smo dužni znati zašto je to neprihvatljivo i u miru s drugima znati otvoreno razgovarati o svojim ali i njihovim slabostima. Tako se poslušnošću dolazi do tako dragocjene slobode.

 

18.06.2012.

Tema: Pravilo i pisma sv. Klare (Radost)
Spisi sv. Klare se sastoje od: Pravila, Oporuke, Pisma i Blagoslova.

Spisi su dragocjeni prije svega što svjedoče o jednoj životnoj osobi koja se radovala životu i svijetu, o osobi koja je ljubila život i svijet te sve one koje joj je Bog na različite načine povjeravao.

U pismu sestri Agnezi Klara piše: “Ispunjena sam tolikom radošću i tolikim klicanjem dišem u Gospodinu. Zaista se mogu radovati i nitko me ne može otuđiti od tolike radosti. Tko će mi reći da se tolikim silnim radostima ne radujem? Raduj se dakle uvijek u Gospodinu i neka te ne ovije gorčina.“ Ovaj citat puno govori o ženi koju bi mnogi mogli sažalijevati, jer je veći dio života provela zatvorena u samostanu. Danas mnogi obilaze cijeli svijet, a opet su često očajni, bez nade i smisla. Razlika između radosne Klare i nekog tko očajava je ta što Klara vidi smisao križa toliko da ga dragovoljno nosi i za druge, a očajava onaj tko ne želi nositi ni svoj križ, što ne čudi, jer ne vidi smisao. To je dubina vjere i razlog zašto se možemo radovati u Gospodinu.

Na što smo mi pozvani? Čovjek je prije svega onaj drugi. Stavljajući drugoga na prvo mjesto, čovjek sam za sebe odabire mjesto drugoga, izjednačuje se s njim. Čovjeku je mjesto uz čovjeka jer je Bog uz čovjeka. Tko je nasuprot čovjeka, nasuprot je Boga. Tko nije čovječan, nije Božji. Zato, prigrlimo ljude oko sebe, tako nesavršene, ali opet jedine koji su put da doživimo vlastito ispunjenje. Osama je put u propast i žalost, osim za one kojima je to poslanje iz višeg cilja.

Osvrt na susrete 2011.
U proteklom vremenu održali smo šest Susreta trajne formacije, na kojima smo slušali i razgovarali o identitetu svjetovnih franjevaca. Tko smo mi, svjetovni franjevci? Kakva je naša duhovnost? Kako nas drugi ljudi mogu prepoznati?

Tri su bitna obilježja našeg identiteta:
- franjevaštvo
- svjetovnost
- red

1. Franjevaštvo – mi želimo živjeti po primjeru sv Franje:
- imati potpuno povjerenje u Boga Oca,
Sina i Duha Svetoga i u Isusu
Kristu pronaći smisao i središte svojega
života i tražiti ga u Evanđelju.

- u svim ljudima prepoznavati braću i sestre

- težiti odcjepljenju od materijalnih stvari i
pojednostavljenju potreba,
što znači rasti u siromaštvu duhom.

2. Svjetovnost – mi svjetovni franjevci laici živimo u uobičajenim

životnim situacijama svojstvenim današnjem čovjeku: u

obitelji, u društvu, na radnom mjestu… Važno je ne prihvatiti

pravila svijeta nego se suobličiti Kristovu Duhu, živjeti po riječi

Božjoj i tako svjedočiti. Za to je potrebna hrabrost, jer često

nas drugi ljudi, pa i naši najbliži, neće razumjeti, a doživjet

ćemo uvrede i osude.

3. Red – mi smo zajednica vjernika u krilu Crkve, živimo po

Pravilu i ostalim dokumentima Reda. Dajemo evanđeoske

zavjete, koji nas obvezuju i čin su između Boga i čovjeka –

-zavjetovanika.

U Pravilo FSR-a, čl. 4, zapisano je: „Pravilo i život svjetovnih franjevaca jest ovo: opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, sljedeći primjer sv. Franje Asiškoga.“

Isus je onaj kojemu vjerujemo, kome se predajemo, za čijom blizinom čeznemo, čija nas blizina ozdravlja, čiju volju tražimo. On nam daje snagu te je smisao i središte našega života. S apostolom i sv. Franjom možemo klicati: Gospodin moj i Bog moj! Nasljeđujući Isusa spoznajemo da je u našem životu sve milost Božja. Nasljeđujući Isusa spoznajemo da je riječ Božja živa i djelotvorna, da je ljekovita. Ona ozdravlja. Pokazuje put. Nasljeđujući Isusa spoznajemo stvarnost molitve, stvarnost osobnog odnosa Boga i čovjeka. Spoznajemo da molitva ispunjava cijelo naše biće, a ne zadržava se samo na riječima. Nasljeđujući Isusa učimo u drugim ljudima gledati draga bića, svoje prijatelje. Učimo druge gledati s razumijevanjem, bez prosuđivanja. Učimo u razgovoru slušati i prihvaćati. Učimo prihvaćati drugoga s njegovim slabostima i priznavati vlastite slabosti. Postajemo svjesni da je svaki čovjek moj brat ili sestra, da je sve Božje stvorenje brat i sestra.

Nasljeđujući Isusa spoznajemo da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Sv. Franjo je razumio što znači biti „siromah duhom“ i ostavio nam je primjer: poistovjetiti se sa siromašnima, pomagati bližnjemu, biti mu otvorenog srca i razumjeti potrebitog. „Čovjek čovjeku = dar“, rekao bi pater Bono.

U današnje vrijeme siromaštvo je, sve više, prisutno među nama. Teško je gledati bližnjega koji je bez osnovnih životnih uvjeta, bez kruha… a za dobrotu prema bližnjemu ne treba mnogo. Najvažnije je molitvom se pouzdati u Boga, jer On nam daje snagu i smisao, tako sve životne nedaće lakše podnosimo. Imamo mir u srcu, a gdje je mir, tu je i ljubav. Ljubav prema Bogu i bratu čovjeku po mjeri sv. Franje.

Prihvaćamo li jedni druge? I prihvaćanje različitih ljudi je jedan od uvjeta da bi mogli živjeti svoju svjetovnost zdravo i ispravno. Ukoliko samo sebe i svoja mišljenja smatramo mjerilom ispravnog tada smo već na lošem putu. Dakle, prihvaćanje unosi mir u naše odnose i u svijetu koji često ne razmišlja kršćanski a svjedočenje vlastitim životom daje ljudima povoda za promjenom. Govorom i uvjeravanjem nećemo puno postići osim ako netko traži savjet tada treba i jezikom propovijedati a naravno u blagosti upozoriti na pogreške. Isto tako ne smijemo otići u drugu krajnost i biti povodljivi za tuđim mišljenjima i protivljenjima ako se to ne protivi našoj savjesti i Evanđelju.

Svjetovni franjevci kao i svi koji priznaju i vjeruju Bogu svoju ljubav prema Njemu trebaju iskazivati ljubeći i pomažući svoje bližnje što je i jedna od Isusovih zapovijedi ljubavi. U našoj zajednici se njeguje karitativni rad koji se može proširiti i na duhovnu pomoć molitvom za one najsiromašnije. Davanje svog vremena za druge ponekad može biti zahtjevnije od davanja materijalnih dobara tako da se i taj dio ne smije zanemariti. Važno je razviti u zajednici istinsko bratstvo kako bi naši članovi osjetili da nisu sami kada ih snađe bolest, siromaštvo bilo materijalno ili duhovno. Samo ako međusobno osjećamo da smo braća i sestre tada će to moći osjetiti i ljudi kojima svojim zalaganjem u svijetu želimo približiti Boga.

„Isuse blagi, oslobodi me.

Jer ja kanim popraviti sebe,

Kako ne bih žalostio Tebe.

Bližnjeg svoga kao samog sebe

Ljubit ću i poradi Tebe.“

 

Slijede tekstovi pojedinih Susreta:

21. veljače 2011.

TEMA: IDENTITET SVJETOVNIH FRANJEVACA

- SVJETOVNOST -

- BITI KRISTOV U SVIJETU -

Za današnju temu čitano je iz

Generalnih konstitucija franjevačkog svjetovnog reda

GENERALNE KONSTITUCIJE FRANJEVAČKOG SVJETOVNOG REDA:

Članak 18

1. Svjetovni su franjevci pozvani davati vlastiti doprinos, nadahnut osobom i poslanjem Franje Asiškoga, civilizaciji u kojoj će dostojanstvo ljudske osobe, odgovornost i ljubav biti žive stvarnosti.

2. Moraju produbljivati prave primjere sveopćega bratstva i svuda stvarati duh prihvaćanja i ozračje bratstva. Moraju se postojano zalagati protiv svakoga oblika izrabljivanja, diskriminacije, emarginacije i protiv svakog stava nezainteresiranosti prema drugima

3. Neka surađuju s pokretima koji promiču prijateljstvo među ljudima: neka se zalažu da se stvore dostojni uvjeti života“ za sve i da se radi za slobodu svakog naroda.

4. Sljedeći primjer Franje, zaštitnika ekologa, neka djelatno promiču inicijative za očuvanje stvorenoga, neka sudjeluju u naporima da se izbjegne zagađivanje i uništavanje prirode te da se stvore životni uvjeti koji neće ugrožavati čovjeka.

Članak 19

1. Svjetovni franjevci djeluju uvijek kao kvasac u sredini u kojoj žive, po svjedočanstvu bratske ljubavi i po jasnoj kršćanskoj motivaciji.

2. U duhu malenosti neka kao prvotan izaberu odnos prema siromašnima i onima na rubu bilo da je riječ o pojedincima, o kategoriji osoba ili o jednom cijelom narodu; neka surađuju na tome da se prevladaju isključivost ljudi i oni oblici siromaštva koji su plod neučinkovitosti i nepravde.

Članak 20

1. Založeni u izgradnji kraljevstva Božjega u vremenitim stvarima i djelatnostima, svjetovni franjevci po svom pozivu žive nedjeljivu cjelinu svoje pripadništvo Crkvi i društvu.

2. Kao prvi i osnovni doprinos izgradnji pravednijeg i bratskijeg svijeta zalažu se u ispunjavanju vlastitih obaveza u svojim radnim aktivnostima i u odgovarajućem stručnom usavršavanju. S istim duhom služenja preuzimaju svoje društvene i građanske odgovornosti,

Članak 21

1. Za Franju je rad dar, a raditi milost. Svakidašnji je rad ne samo sredstvo uzdržavanja nego i prigoda za služenje Bogu i bližnjemu te put za razvoj vlastite osobnosti. U uvjerenju da je rad pravo i dužnost te da svaki oblik zaposlenosti zaslužuje poštovanje, neka braća doprinesu kako bi svi imali mogućnost raditi i kako bi radni procesi bili humaniji.

2. Razonoda i odmor imaju svoju vrijednost i neophodni su za razvoj osobe. Neka se svjetovni franjevci brinu za uravnoteženi odnos rada i odmora te neka rade na ostvarivanju vrijednih oblikazauzetosti i zabave u slobodno vrijeme.

Članak 22

1. Svjetovni franjevci „neka budu prisutni… u javnome životu“; neka surađuju, koliko im je moguće, u donošenju pravednih zakona i propisa.

2. Na polju promicanja dostojanstva čovjeka i pravednosti bratstva se moraju zauzimati odvažnim inicijativama, u skladu s franjevačkim pozivom i s uputama Crkve. Neka zauzimaju jasna stanovišta kad je ugrožen čovjek u njegovu dostojanstvu zbog bilo kakvog oblika pritiska ili indiferentnosti. Neka ponude bratsko služenje žrtvama nepravde.

3. Odricanje od upotrebe sile, što je karakteristika Franjinih učenika, ne znaći odricanje od djelovanja; no neka braća paze da njihovi postupci budu uvijek nadahnuti kršćanskom ljubavlju.

Članak 23

1. Mir je djelo pravde i plod pomirenja i bratske ljubavi. Svjetovni franjevci su pozvani da budu nositelji mira u svojim obiteljima i u društvu:

- neka rade na predlaganju i širenju mirotvornih ideja i stavova

- neka razvijaju vlastite inicijative i surađuju kao pojedinci ili kao bratstvo na inicijativama pape, partikularnih Crkava i Franjevačke obitelji.

- neka surađuju s pokretima i ustanovama koje promiču mir poštujući njegove autentične osnove.

2. Priznavajući prvo kako osobe tako i nacije na zakonsku obranu, neka poštuju odluku onih koji, zbog razloga savjesti, odbijaju „nositi oružje“.

3. Da bi sačuvali mir u obitelji, neka braća na vrijeme načine oporuku o vlastitim dobrima.


24 siječanj 2011.

TEMA: IDENTITET SVJETOVNIH FRANJEVACA

- FRANJEVAČKO SIROMAŠTVO -

`Konstitucije žele da članovi Trećeg reda budu prožeti duhom siromaštva: „Neka članovi duhom siromaštva nastoje svoje srce otrgnuti od stvari ovoga svijeta, premda se mogu razborito pobrinuti za svoje kako sadašnje tako i buduće potrebe.“ (čl. 46). „Neka se, dakle, čuvaju da ne bi, stičući vremenita dobra i njima se služeći, počinili bilo kakav grijeh, nego neka ih, štoviše, rado s bližnjim dijele imajući na pameti da im je Bog sve vremenite stvari, pa i sama privatna dobra, poklonio ne samo za vlastitu korist, nego i za pomaganje drugih i za socijalne potrebe“ (čl. 47). Konstitucije pozivaju članove da marljivo rade“Budući da je svagdašnji posao najbolja i neprestana pokornička vježba i pratilac kršćanskog veselja, neka trećoredci u radu budu neumorni, vjerni i marljivi i neka sve čine Bogu na čast i slavu. Tako će sebi pribaviti što im je potrebno za život, izbjeći će besposlici, naravne će sposobnosti vježbati i usavršavati, moći će izvesti divna djela ljubavi“ (čl. 48).´

(„ZBORNIK RADOVA S TEMTSKIH SUSRETA TRAJNE FORMACIJE U FRANJEVAČKOM SVJETOVNOM REDU“ – „5. KONSTITUCIJE TREĆEG SVJETOVNOG REDA IZ 1957. GODINE“)

`Mnoge zgode svjedoče o tom Franjinom pouzdanju: Jednom se tako Franjo zadržava u nastambi kod Rietia. Njegov mu okulista došao u pohode. Franjo ga je htio pozvati za stol, ali braća nisu imala ništa u zalihi. Franjo ipak ostaje pri svome. Braća postave stol s malo kruha i nešto vina, ali to nije bilo dovoljno za jedan objed. I tada Bog zahvaća: „Stol Gospodnji“ ima smilovanja za „stol slugu“. Netko pokuca na vrata. Ulazi žena s punom košarom lijepa kruha, riba i priređenih rakova, a povrh svega meda i grožđa. Braća kliču: “Ipak ćemo objedovati!“ Toma Čelanski ovako zaključuje pripovijedanje ove čudesne zgode: „Tako očinsko oko nikada ne prezire svojih; što siromasi trpe veću oskudicu, to se Providnost za njih većma brine. Siromah uživa obilniji stol nego silnik. Koliko je Bog darežljiviji od čovjeka!“ ´

(„ŽIVJETI EVANĐELJE S FRANJOM ASIŠKIM“)

Korišteni su i Vama preneseni tekstovi iz:

„Zbornik radova s tematskih susreta trajne formacije u Franjevačkom svjetovnom redu“

i

„ŽIVJETI EVANĐELJE S FRANJOM ASIŠKIM“ (Anton Rotzetter i Thaddée Matura)

 

17.siječanj 2011.

TEMA: IDENTITET SVJETOVNIH FRANJEVACA

- BRATSTVO -

Živjeti bratstvo

"Novost koju je svojim propovjiedanjem donio Isus Krist svim narodima, radosna vijest koju je Franjo otkrio u Evanđelju, jest ova: naš Bog jest Bog-Otac svih ljudi, a svi su ljudi njegova djeca. Stoga je Franjin zaključak bio ovaj: ako je Bog naš Otac, onda smo svi mi, stvoreni na njegovu sliku njegova djeca pa stoga i mađusobno braća i sestre. Imamo istoga Oca po Isusu, našem bratu; članovi smo iste obitelji.

Riječ je dakle o vrlo obiteljskom osnosu što ga je Bog objavio po svome Sinu jedinorođencu. Bratstvo je dakle jedna obitelj koje se temelji na toj istini vjere, odnosno koja živi od Gospodinove i u Gospodinovoj prisutnosti. Tu obitelj čine oni koji se osjećaju braćom u vjeri.

Živjeti u Crkvi znači živjeti u bratstvu, jer smo svi djeca istoga Oca, članovi smo njegove obitelji i , ako smo djeca,onda smo braća i sestre. Isusove riječi: "Svi ste vi braća" (Mt 28, 3), u Franjinu su srcu pronašle posebno mjesto. Kad je vidio da mnogi idu za njim da bi nastavili tim novim putem, u svojoj Oporuci piše: "I pošto mi Gospodin dade braću, nitko mi ne pokazivaše što bih morao činiti, nego sam Svevišnjii objavi da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja".

Ova Franjina misao o bratstvu kao mjestu na kojem se pokazuje Božja prisutnost temeljena je također u franjevačkoj duhovnosti. Krist je pravo središte bratskoga života. On nam govori preko braće i sestara. On nas sjedinjuje u snazi svoga Duha. On od svih nas čini jedno."

"Otkad je Krist dao život svoj za druge, služenje uključuje oblike odricanja, poniženja i trpljenja. Služenje je dakako povezano s perspektivom solidarnosti u boli, a ne očekivanja plaće i nagrade Zauzimanje za bratski život i njegovo štovanje nužno prolaze kroz požrtvovno i besplatno služenje."

Bratstvo kao "nošenje tereta jedni drugih"

"To prvi i temeljni oblik bratskog služenja, jer brat i sestra nisu predmeti kojima se upravlja, nego su "teret" koji valja nositi; i braća su i sestre upravo zbog toga što opterećuju leđa drugih.
Bratsko se zajedništvo ostvaruje u "podnošenju", kao što se u podnošenju ostvarilo zajedništvo između Boga i ljudi. Bog je naime podnio ljude u Kristovu Tijelu, jer "on je naše bolesti ponio, naše boli na se uzeo... Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satrše. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscjeliše" (Iz 53, 4-5).
Bratsko zajedništvo jest zajedništvo Križa; ono postoji kada se osjeća teret drugoga. Inače ne bi bilo kršćanskoga zajedništvai zanijekao bi se Kristov zakon, kad se ne bi osjetio bratov i sestrin teret".

"Bratski se život ostvaruje onda kad prestanemo biti pojedinci, a postanemo osobe, tj kad ulazimo u odnose, jer osoba se rađa i razvija u odnosu, u svijesti vlastite vrijednosti i vrijednosti drugoga, u uzajamnom darivanju i primanju, u brizi za druge i davanju drugima da se brinu o nama, u uzajamnosti i zahvalnosti. Osobni se identitet živi i stiče u bratskim odnosima."

Korišteni su i Vama preneseni tekstovi iz:
"PRIRUČNIK ZA DUHOVNU I PASTORALNU ASISTENCIJU FSR-u i Frami"

 

TEMA: IDENTITET SVJETOVNIH FRANJEVACA

Slijediti Gospodina Isusa Krista

15. studeni 2010.

„Franjevačka duhovnost vidi u Isusu Kristu jedinog posrednika između Boga i ljudi. Tu tvrdnju nalazimo također i u drugim duhovnostima Crkve, ali u franjevačkoj duhovnosti te riječi poprimaju mnogo dublje značenje. Kad kažemo „po Isusu Kristu“, pod time mislimo da bez Isusa Krista ili izvan Isusa Krista ne bi bio shvatljiv očinsko-sinovski odnos ljubavi Boga i čovjeka. Osoba Isusa Krista, Utjelovljene Riječi, neovisno o grijehu, temeljna je franjevačka duhovnost.

Za Franju je Isus Krist prije svega Sin Očev po kojemu je sve stvoreno i obnovljeno. Bod ga je poslao na svijet kao Spasitelja čovjeka i svega stvorenoga. Franjo se osjeća ponukanim živjeti u potpunosti ovu zbilju vjere i pretvoriti je u navještaj svim ljudima. Priznavajući u Isusu Kristu Učitelja koji je život, istina i put. Franjo prirodno i dragovoljno ide njegovim stopama.

Ideja slijediti Krista za njega predstavlja milosni naputak u njegovu neumornom traženju Božjih planova. Ovo ga karizmatsko nadahnuće dovodi do toga da se svega lišava, izabirući ponizno siromaštvo kako bi sve više postajao sličan Isusu Kristu.

Franju ne očarava veliki i moćni Gospodin, nego siromašni, ponizni i raspeti Gospodin i on želi ići njegovim stopama u slobodi i radosti. Slijediti Krista, što prihvaća kao odgovor na njegovu ljubav, za Franju postaje stvarnost koja otvara put prema posvemašnjem oslobođenju, ponajprije preko oslobođenja od grijeha, a onda preko usmjerenja prema dobru uz potpuno prianjanje uz Božju volju.“

„Za Franju Evanđelje sadrži samu osobu Isusa Krista. Za njega ljubiti Evanđelje znači ljubiti Isusa; slušati Evanđelje, slušati Isusa. Živjeti Evanđelje znači: živjeti po primjeru Isusovu, živjeti život onako kako ga je živio Isus Krist.

Živeći na taj način sveto Evanđelje, Franjo nam je ostavio najljepši primjer, u kojem možemo vidjeti kako je sámo Evanđelje oblikovalo i formiralo njegov život, čineći ga sve sličnijim njegovu Učitelju. Ostavio nam je primjer života življena u potpunosti po Evanđelju.

U evanđelju je Franjo otkrio neizmjernu ljubav svevišnjega Boga koju nam je objavio po svome jedinomu Sinu Isusu Kristu. Bog nam je pokazao najveću ljubav dajući nam najljepši dar, a to je njegov jedinorođeni sin, Isus Krist. Gledajući primjer Isusa, koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja postao siromašan i malen, Franjo postaje siromašan i malen. Odgovoriti na tu veliku ljubav za Franju znači postati sličan Isusu, biti sluga svi; činiti onako kako je činio Gospodin koji, iako Sin Božji, postade najmanji od svih i sluga svima.

Za franjevačku duhovnost ljubiti Boga svim srcem i svom dušom i ljubiti bližnjega kao samoga sebe uvijek je bila prvotna zadaća. To je prava stvarnost toga novog oblika života. Predajući vlastiti život u ruke onoga koji nas ljubi i živeći njegovu prisutnost, postaje se sve slobodnijim i jedino se tada s velikom srećom naviješta neizmjerno Božje milosrđe. To je radosna vijest koju se Franjo i njegovi sljedbenici naviještali s jednostavnošću i u snazi Duha Svetoga.“

Korišten je i Vama prenesen tekst iz:

"PRIRUČNIK ZA DUHOVNU I PASTORALNU ASISTENCIJU FSR-u i Frami"

 

TEMA: IDENTITET SVJETOVNIH FRANJEVACA

" O identitetu članova FSR-a"

25. listopad 2010.

„Ono što sam već govorio i što bih vam želo prenjeti moglo bi se formulirati pod naslovom „Identitet članova FSR-a“ ili „Što znači biti član FSR-a?“ To svi vi jako dobro znadete, ali je dobro od vremena do vremena snažnije si posvijestiti tu zbilju.

Kad sam bio asistent mjesnog bratstva u Virovitici, morao sam novim,mlađim članovima rastumačiti što se zbiva, što je novo, a što ostaje isto kad netko prihvati poziv da stupi u FSR: Odgovor je jednostavan – ne mijenja se ništa i sve se mijenja!

1. Svaki oblik života u Crkvi temelji se na krštenju, na onome što smo postali po sakramentu sv. Krsta. To je prvi sakrament koji nismo samo jednom primili i gotovo, nego je to sakrament koji trebamo trajno živjeti.

Najvažniji učinak tog sakramenta je primanje Duha Svetoga. U njemu smo Duhon Svetim rođeni na novi život: to je život milosti, postali smo djeca Božja po Isusu Kristu koji je naš brat.

To se još zove krsna posveta. Posvećeni smo, „ sveti“ – tako su se prvi kršćani i zvali: ta je posveta dar i zadatak – ostvariti moralnu svetost.

Drugi vatikanski sabor je to definirao kao veliku novost, ne samo oni koji se angažiraju u tzv. posvećenom životu, nego svi, krštenici su snagom sv. Krista pozvani na svetost i obvezani težiti za svetošću. Svi drugi oblici intenzivnije posvete temelje se na ovoj osnovnoj.

2. Glavne oznake vašeg identiteta nazočne su u vašem starom i novom imenu Treći red i Franjevački svjetovni red. Nije uvijek u povijesti bilo jasno sto zapravo znači pravno i stvarno,strukturalno i duhovno pripadati TR-u ili danas FSR-u.

Znalo se oduvijek da je sv. Franjo osnovao tri reda: muški – prvi, ženski – drugi i oni su zapravo prihvatili redovnički život zavjetovanjem evanđeoskih savjeta; ali Franjo nije htio preuzeti ni jedno od postojećih Pravila zaredovnički život, nego je on htio da Pravilo i život onih koji ga slijede bude Evanđelje – Gospodin naš Isus Krist.

Treći red se od početka razlikuje od ova dva Reda po načinu življenja Evanđelja. – To su bili ljudi koji su ostajali u svijetu, bilo laici ili klerici koji su se oduševili Feanjinim pokretom, Franjinim „oblikom života“ Evanđelja. Oni ostaju u svijetu kao laici ili svjetovnjaci.

3. Za ovakav se život traži poseban poziv: to je duhovno zvanje, ali ne redovničko, nego svjetovno. Vi niste obični svjetovnjaci – laici, nego svjetovnjaci s pozivom koji se nadograđuje na krsni poziv i poslanje – a to znači intenzivniji duhovni život u duhu utemeljitelja.

4. Crkva taj oblik života od samih početaka prihvaća i potvrđuje te smatra svojiim. Danas je to doseglo najviši stupanj u proglašenju samostalnosti (autonomije) strukture vašeg Reda po Pravilu, Konstitucijama, Obredniku i drugim dokumentima koji izražavaju tu strukturu vašega Reda.

5. Treća karakteristika vašega „oblika života“ jest franjevaštvo: a to znači da prihvaćate onaj oblik života što ga je sv. Frano sa svojom prvom braćom i sestrama zacrtao.

Što sve znači franjevaštvo, jasno, ne može se u ovom kratkom vremenu formulirati. – Ja ću ovdje reči samo dvije bitne karakteristike franjevaštva koje su zajedničke cijeloj franjevačkoj obitelji u koju ste i vi uključeni.

 

a) Bratstvo - poznato je da je sv. Franjo bio crkveni čovjek. A što to znači? Obično se govori o tome da je poštivao papu, svećenike, sakramente – Euharistiju, itd.

Fanjo je međutim otkrio Euharistiju – po Božjem nadahnuću – u njezinoj najintimnijoj biti… Sjećate se dok je u Sv. Damjanu molio pred Raspelom da je čuo Gospodinov glas: „Idi Franju, popravi crkvu koja se, kako vidiš, ruši.“ Nije odmah shvatio što je to Crkva, iako je i ova materijalna građevina crkva. Zato jer se u njoj okuplja Božji narod i zato jer je ovdje Bog – Duh Sveti na osobit način prisutan.

Poslije će shvatiti da je Crkva živai Božji narod (kojeg oživljava Duh Sveti), da su to svi krštenici, da je Crkva zapravo „bratstvo“. – I zato su one koji su pošli za njim zvali braćom. On je prvenstveno „brat Franjo“, ali i svi oni koji idu s njime za Kristom su braća i sestre, patri – braća.

Danas se naše zajednice zovu službeno Bratstva – zapravo zato da se i na izvanjski način označi i nazove ova prava zbilja koje smo svjesni i koju živimo.

Što znači bratstvo FSR-a? Živjeti zajedništvo u minimalnom obliku vanjske strukture. To je do sad bila skupština, ali i sva druga okupljanja: molitvena, liturgijska, radna, formacijska, u interesnim skupinama, u generacijskim skupinama, ali najvažnije je „opće krsno zajedništvo vašeg Bratstva“, a to je Skupština. Ne bi se smjelo događati da se od toga izuzimate – jer to pripada vašem identitetu: kad si prestao dolaziti na skupštine, izgubio si svoj identitet… I oni koji su spriječeni ili bolesni – prisutni su duhom i „nestetni“ što ne mogu i fizički biti nazočni.

b) Druga prepoznatljiva bitna odlika franjevaštva jest siromaštvo. To nije lako shvatiti… Moramo se truditi ne samo da shvatimo nego i prihvatimo, ako to ne shvatimo i prihvatimo onda nismo ono što bi trebali biti.

Franjo se jednostavno zove Poverelo – Siromašak iz Asiza, ali nije to u nekom eufemističkom smislu – nešto sladunjavo, emotivno, nego bitno. On je shvatio da je bit Evanđelja u biti Kristovo siromaštvo, onako kako to Isus naviješta i živi.“

Zagreb, 2002

 

Fra Kornelije Šojat, OFM

nacionalni i područni duhovni asistent FSR-a

Korišten je i Vama prenesen tekst iz:

 

„Zbornik radova s tematskih susreta trajne formacije u Franjevačkom svjetovnom redu